Piše: Andrija Radulović
Nedavno smo proslavili pet stotina dvadeset i tri godine otkad je u Gnijezdu slobode pečatan Oktoih- osmoglasnik, prva štampana knjiga u Južnih Slovena... Dakle, 1494.godine mi se Oktoihom ili svetim slovom upisujemo u civilizaciju, ili u najveće vrijednosti hrišćanske Evrope. A znamo šta znači imati tada knjigu, i kakva je moć knjige, i da je knjiga stvorila svijet, i da onaj koji je nadvijen nad knjigom uspravno hoda pod Suncem i zvijezdama... Ljuba Nenadović piše u “Pismima sa Cetinja 1878.godine’’ da oko grada Oboda još se može naći olovnih slova od te prve štamparije, i niko se ne seća da ih pošalje u narodni muzej.“
Odavno je poznato da je “Gorski vijenac“ remek djelo južnoslovenske književnosti, veličanstveni ep o slobodi „sa biblijskim sudbinama“, kosmički i zemaljski razgovor, kao da je nastao iz glave cijela naroda, a ne iz glave Pustinjaka Cetinjskog, koji je „čelom dotakao zvijezde“. No, za nas je „Gorski vijenac“ –naše Sveto pismo, kao što je i Crna Gora ideja svetaca, a ne ljudi, gdje se živjelo od riječi i za riječ, od podviga i za podvig i gdje je Čojstvo veće od Junaštva... Njegoš odgovara na najteža i najsloženija pitanja i danas, jer je on svevremen poput Homera, Dantea, Šekspira, Servantesa, Puškina po kojima se zemlje ovih velikana prepoznaju u svijetu, kao što se mi prepoznajemo po vladici Radu koji je, prema riječima Milovana Đilasa, „sijev naše munje u čuvječanstvu, u kosmosu“. Vidovitost Svetog Nikolaja iz „Njegoševe religije“ je i danas na djelu, da je Lovćenski prorok velikomučenik, i to u zemlji koju je on stvorio i svojim duhom do zvijezda uzdigao.
Jedan od najvećih ruskih pjesnika druge polovine dvadesetog vijeka Jurij Kuznjecov, koji je preveo “ Gorski vijenac“, kaže da je Njegoš prorok poput Dostojevskog, a njegovi savremenici da je Njegoš dužan prisustvovati u ruskoj kulturi i literaturi kao svjetski unikat, jer oni takvog pjesnika nemaju!
Akademik Aleksandar Pančenko, kojeg sam imao čast sresti u Sankt Peterburgu, prije deceniju i po prilikom Njegoševih dana u ovom čudesnom gradu, koji je bio pobratim sa praunukom Lava Tolstoja, akademikom Nikitom Tolstojem, a koji je pohodio Crnu Goru i peo se na Lovćen i išao pod Ostrog, reče da je srećan što je čitao “ Gorski vijenac“ i „Na Drini ćupriju’’ Iva Andrića, dodajući da je Crna Gora bila simbol slobode i junaštva u slovenskom rodu-prije svega duhovne slobode koju najbolje svjedoči Njegoš!
Mi se Miroslavljevim jevanđeljem, Oktoihom i Njegošem upisujemo dostojno u civilizacijski krug najvišeg reda, i ako ne budemo čuvali svako slovo, kao najveću vrijednost i blagodat nećemo stići nikud i nigdje, bez u beznađe, poniženje i propast.
Njegoš, kao i svi Petrovići, nisu htjeli da odstupe od Oktoiha, od sopstva, od svetoga slova... I sad hoću da vjerujem da su ta sveta slova dozvala na Cetinje ruku Svetog Jovana Krstitelja , koja je na Jordanu krstila spasitelja svijeta Isusa Hrista, kao što vjerujem da niko do sada tako blistavo ne dokazuje svojom poezijom da je čovjek dio Boga i da mu valja stradati na Zemlji, među ljudima, naročito u Crnoj Gori, kojoj se divljahu jednako i Bajron, i Puškin, i Tenison! Crnu Goru koju je stvarala Poezija više nego bistri džeferdari!
Njegoš je odavno sebe uzidao u svjetlost i besmrtnost... I ne brine moja malenkost za Njegoša, nego brinem za sve nas i naš odnos prema našim najvećim svetinjama. A politika, kako je govorio nobelovac J.Brodski, uvijek gubi bitku od istinske književnosti... I opet, na kraju, sjetimo se riječi Ljube Nenadovića: „I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika!“
(Autor je pjesnik)
)){kind=small}
